Pas si simple
-Ostani-rekao je. A gde bi mogli da se skupimo ovako očajni i besmisleni? Negde će neko već naći ono što mi nismo imali. [IMG]http://i46.tinypic.com/rcsm6g.jpg[/IMG]
-Ostani-rekao je. A gde bi mogli da se skupimo ovako očajni i besmisleni? Negde će neko već naći ono što mi nismo imali. [IMG]http://i46.tinypic.com/rcsm6g.jpg[/IMG]
Obesi na moja ramena kao na ofinger svoje požude. Znaću da od svakog kamena napravim stenu zanosa. Pakleno je pričati o doživljaju nečeg čega nema, a postoji. [IMG]http://i48.tinypic.com/w1zdxz.jpg[/IMG] I zato se vrati u svoju čarobnu lampu i ne viri kroz ključaonicu dodira.
Voliš da me mučiš,dok te gledam kad zamišljeno putuješ ka zidu, u nepostojećem svetu,samo zato što zid ne priča. Nema emocije. Voliš da satima ležiš i isključiš svoje planove, voliš kad mi je hladno i kad te odbijam dok mi nudiš jaknu. Zelena je ova zima,kao buđ, kao veliko prostranstvo.A mali ljudi. Nemoj se pitati,jer…
Ležao je na mojim bedrima i kao usnuli putnik čitao Anais Nin, tihim tonom,jedva čujnim čak i u tišini koja je vladala u ovo zimsko veče,u sobi gde je sve mirisalo na ruže. Plašila sam se da će prestati,da će taj trenutak bezbrižnosti i emocija odlepršati sa ovim pahuljama i utopiti se u reci. Da…
Svetlost u dugoj noći,iz njegovih očiju,suznih i pričljivih,u kojima živi ceo svet na jednoj nozi, a ravnoteža svakog trena može nestati,izgubiti se. Ruke čvrsto steže oko mog struka, osećam drhtaje,ali ćutim,puštam da završi svoju operu bola,ali u mraku predugo traje, previše za moje telo koje bespomoćno leži u postelji, toplo i pomalo mrtvo, izgubljeno,baš kao…
Valjda to odveć ljudi rade sa onim pored. Kao da sam ja neki čovek… Da sam kasapila redovno svaki tuđi pogled i drsku reč,sada bih već negde stigla. A ne ovako,kada sam prećutala mnogo,stišala vrisak i smešila se tako da me zaboli vilica. Od silne moje pažnje,mnogi su se raspali, k'o Jugoslavija. I kad ponovo…
Pomešaj me sa svim slikama, stopala oguli i otkini prste zaleđene od decembra meseca. Neka te u suton golub oljušti,dok kiša lije niz grudi boje meda, temperom nekada šarane, u beloj sobi sa otvorenim prozorima. Nagi smo rođeni,nagi ćemo i umreti. Ne sputavaj me dok stojim bez odeće kraj prozora i pijem vrelu kafu, jer…
Umrećeš u snegu,u zoru,kao promašaj onih koji vole. Umrećeš i posuću sol po tvojim usnama,tek toliko da osete sva mora sa mojih njedara u kojima si dugo ronio. Shvatićeš koliko je sneg mokar i prazan kada nag ležiš i urličeš na nebo, a ono ni da pogleda,ni da se okrene. Žao mi je. Svako danas…